ogledi i rasprave

Interakcija između twitteraša i twitterašica, kao i u stvarnom životu s kolegama, prijateljima, rodbinom, ima svojih uspona i padova.

I dok je u stvarnom životu brbljavog kolegu ili egotrip prijateljicu malo teže zaobići na ulici ili ne odgovoriti na poziv, na Twitteru je tu gumb za unfollow.

Znam da će jedan dio vas, na spomen unfollowa, uzdahnuti i zamisliti kako bi bilo lijepo da to postoji u stvarnom životu jer se time prekida komunikacija, a drugoj osobi šalje poruka da je nastao šum u komunikacijskom kanalu.

E sad zašto netko nekoga unfollowa?

Evo 5 najčešćih razloga prema upitniku* iz siječnja 2011.:

5. Samopromocija.

„Ja, ja i ja“ kod twitteraša i twitterašica ne prolazi. StalnoJakanje, jednosmjerna komunikacija i „’ajdmo sad o meni“ nije popularan način komunikacije. Twitter je društvena mreža na kojoj su ljudi u velikoj mjeri zbog interakcije i upoznavanja novih ljudi s kojima nisu u rodu ili nisu išli u školu, a koje drže u Facebooku getu. Stoga, ako želite opstati na Twitteru i upoznati nove ljude, svoj ego malo privežite lancem. Al’ na kraju, fake se uvijek primijeti.

4. Previše informacija.

„Upravo sam izašao s WC-a“ Hm, too much information i unfollow. Previše informacija, jadanja, kukanja, 4sqanja, Gowallanja,twitpicova svakog obroka kojeg jedete te dojam da vam se život sastoji samo od 140 znakova moglo bi rezultirati da vam brojfollowersa postane nešto kao NASDAQ index u vrijeme krize - stalno u minusu. I dok je za vašu probavu u svakom slučaju dobro da ste na WC-u, dijelu vaših followera ta informacija može izazvati živopisne slike koje mi možda baš ne trebaju.

3. Vrijeđanje.

Twitter je, generalno, mjesto nulte tolerancije na mržnju, pozivanja na nasilje i vrijeđanje. Oni koji su došli na Twitter da bi promicali neke svoje čudne stavove ili zagovarali nasilne aktivnosti neće se dobro provesti. Uz brzi unfollow redovito će ih dočekati iblock. Baš me zanima kako će se provesti recimo Hrvatska čista stranka prava ako i kada dođu na Twitter u sklopu predizborne kampanje.

2. Nezanimljivost

Riječima twitteraša/ica: „Neinformativan, neoriginalan, dosadan“, „Umara me sadržajem koji me ne zanima“, „Ako trubi pomodne gluposti kao i svi mediji i većina svijeta“. Jesmo li na tragu univerzalne definicije što je to zanimljivo, a što ne, teško je reći. No sigurno je da twitteraši/ce cijene originalnost, inovativnost i kreativnost, a kažnjavaju dosadu, #zijev, pomodnost, one topic only razgovore i plitkost. Stoga, kako bi to Matoš (valjda) rekao: “Oj, budi svoj…”

1. Spam

Da, da, da! Spam je top razlog zašto netko nekoga unfollowa. No, kao i u slučaju nezanimljivosti, nismo još došli do opće definicije koliko točno tph (tweets per hour) čini spam. Ako je suditi prema odgovorima twitteraša/ica raspon ide od 7 tph do 50 tph, ali na žalost Twitter nije auto cesta u Hrvatskoj gdje postoji ograničenje brzine. Twitter policija neće djelovati ako twittate 130 tph. Hoće li vas netko unfollowati, ostaje na vama da probate.

Javite mi kako je prošlo… :)

Na kraju ne zaboravite: svatko je kovač svoga timelinea i ako vam netko neodgovara najte se ljutiti, već stisnite unfollow. :)

*Upitnik s tri otvorena pitanja bio je otvoren svima za popunjavanje početkom siječnja. Upitnik je ispunjen 90 puta iz čega je izvučeno 221 jedinica koje su analizirane. Kategorije po kojima su analizirane izjave su načinjene po sličnosti izjava i provizorno od strane mene (malo samopromocije). :D

Dala nam je to da smo postali

• društvo nepovjerenja vidljivo u tonama papira koje treba predati za potvrdu ili ostvarenje određenih prava; stotinama pečata koji se moraju skupiti (kao Pokemone); zahtjevima da se sve i svašta ovjerava kod javnog bilježnika; da imamo nekoliko matičnih brojeva; da se ljudi redovito pitaju kakva je to bila “štela” kada se netko zaposli; da se institucije ne vide kao one koje mogu dati odgovore na pitanja građana (sudovi, uprava itd).
• društvo cinizma gdje se i na najiskrenije poticaje, projekte i ideje gleda podozrivo pitajući se za koju se konkurenciju ili stran(k)u tajno odrađuje posao.
• društvo nesigurnosti gdje ni sami ne znamo kako i gdje ostvariti ili zaštiti svoja prava, kako i gdje izvršiti svoje obveze; gdje je “obični” građanin gotovo nezaštićen pred velikim tvrtkama; a stalne promjene zakona ili njihova apsurdnost dovodi do osjećaja nesigurnosti i bespomoćnosti među građanima.

Nalazimo se u trenutku (neću reći povijesnom) kada krizu u kojoj se nalazimo trebamo i moramo pretvoriti u transformaciju i katarzu. Za to je potrebna koliko zajednička akcija građana toliko i individualni napori da se promijeni okolina u kojoj živimo i djelujemo.

Što napraviti u društvu i državi toliko izranjavanoj korupcijom?

• Na beznađe i apatiju mora se odgovoriti prijevremenim izborima (da! u izbornoj godini). Politički i društveno bi bilo odgovorno prijevremenim izborima dati građanima i građankama da odluče o smjeru društva i države, da je vlast tu radi njih, a ne obrnuto. Odlaganjem raspisivanja izbora do kraja će srušiti povjerenje građana u demokraciju i zabiti posljednji čavao u lijes povjerenja u Vladu i institucije.

• Na političku neodgovornosti i neosjetljivost, diskutabilne, apsurdne i licemjerne odluke, dvosmislene izjave mora se odgovoriti jasnim programom političke odgovornosti oblikovanim u Etičkom kodeksu potpisanim od strane svih političkih stranaka i nedvosmislenoj primjeni kodeksa od strane tijela sastavljenoga od osoba iz raznih društvenih sektora. U tom kontekstu, ostavka mora postati realnost u političkom univerzumu. Na ovaj način mora se obnoviti etičko i moralno tkivo društva uništeno korupcijom i manipulacijama, te vratiti povjerenje u institucije, politiku i političare.

• Na ugroženost ljudskih i građanskih prava mora se odgovoriti dosljednom primjenom Ustava i zakona reformom pravosuđa i osnaživanjem institucije Pučkog pravobranitelja po uzoru na skandinavski model.

• Na krađe, manipulacije javnim natječajima, korupciju i mito mora se odgovoriti transparentnošću i odgovornošću, posebno političke elite i to: sudjelovanjem javnosti u donošenju odluka, dostupnosti svih registara pravnih i fizičkih osoba koje na bilo koji način primaju potporu države, ukidanje poslovne tajne u poslovanju s državom, objavljivanje, poimence, troškova koji nastaju radom zastupnika i drugih dužnosnika, ukidanje povlaštenih mirovina, uvođenje ustavne, zakonske i poslovničke mogućnosti da se zastupnike koji se ogriješe o Etički kodeks zastupnika isključi iz Sabora i sl. Poštivanje zakona nije dovoljno, potrebno je postaviti i održavati visoke standarde obavljanja javnih dužnosti. Samo se tako može vratiti povjerenje!

• Na umrtvljujuće djelovanje državne uprave na građane mora se odgovoriti uvođenjem odgovornosti i posljedica za neobavljanje posla, informatizacijom, jasnim kriterijima napredovanja i nagrađivanja, ukidanjem podobnosti kao kriterija zapošljavanja,

• Na dugogodišnje sustavno zanemarivanje, neću reći uništavanje, lokalnih zajednica mora se odgovoriti decentralizacijom ovlasti i poreznih sredstava u korist lokalnih zajednica stvarajući i obnavljajući društveno okruženje u kojem građani žive, omogućavajući oblikovanje zajednica koje će odgovarati potrebama građana. Građani sami trebaju odlučivati o oblikovanju svojih zajednica te oni, sami ili preko predstavnika na lokalnoj razini, trebaju donositi odluke u svim područjima koja se na njih izravno odnose.

• Na lutanja i silne reforme obrazovanja mora se odgovoriti jasnim konceptom obrazovnog sustava, vraćanjem dostojanstva, društvenog statusa i samostalnosti nastavnicima i oblikovanjem obrazovnog sustava koji će promovirati demokratske vrijednosti, ljudska prava i solidarnost te omogućiti učenicima samoostvarenje. Kao maloj zemlji, obrazovanje mora biti nacionalni interes jer jedino na takav način možemo se uhvatiti u koštac s velikim nacijama i suvremenim tendencijama.

• Na godine i godine političkih pritisaka na javnu televiziju mora se odgovoriti potpunim uklanjanjem politike i političara iz javne televizije i prepuštanje televizije profesionalcima uz uređenja statusa televizije gdje će televizija raditi u interesu javnosti i gdje će novinari imati punu slobodu rada, gdje će postojati odgovornost.

Gore napisano nije ništa novoga što već nismo čuli, ali ovo je samo podsjetnik i poziv da se ove promjene traže od bilo koje političke stranke koja dođe (ili ostane) na vlast/i. Jer je došlo vrijeme da građani educiraju političare o njihovoj ulozi i što i kako trebaju raditi. 

Stanje se ne može promijeniti kavom na terasama ili “ma tu se ništa ne može napraviti” stavom. Treba jasno poručiti političarima, peticijom, prosvjedom da je vrijeme da se glas građana čuje i poštuje.

Nastavljanje s dosadašnjom praksom i daljnjim uzgajanjem društva nepovjerenja, cinizma i nesigurnosti kopamo sami sebi veliku provaliju društvene podijeljenosti i dezintegracije.

Ako sada ne napravimo što je potrebno nikada to nećemo. Nije sve u svoje vrijeme, već je sve u naše vrijeme.*

P.S. Pravovjernima ostavljam da utvrde tko stoji iza mene…

Although Japan is exposed to one of the greatest tragedies in history, today the Japanese government has donated 30,000 euros to equip the clinic in Mečenčani, near Donji Kukuruzari.

The donation was handed over by YoshioTamura, the Japanese Ambassador in Zagreb. Thanking the Croatian people for their support and expressions of sympathy for the tragedy, the great casualties and massive destruction that took place in Japan, Ambassador Tamura pointed out that this tragedy remind us that it is important to help those in need.

- I hope that this donation will help people of the war-ravaged areas. Please accept this gift as a token of friendship of Japanese people - said the ambassador.

(…)

Many local people warmly welcomed the Japanese ambassador, expressing surprise that donation ia made ​​by the State which is at this moment in need for all the help of the world.

- Only Japanese people is able to do something like this - told residents gathered around the new ambulance.

Source: Jutarnji list Translation: Google Translate

Demokracija je na samrti.

Bila je predivna kada smo je prvi put vidjeli. Hranjena novostečenom neovisnošću i poletom mlade nacije puno je obećavala.

A onda, kada dvadeset godina siješ neodgovornost, pravnu nesigurnost, bahatost, laž, korupciju, licemjerje, privatiziraš javna dobra, omalovažavaš građane dođe vrijeme da se posijano mora ubrati.

Vrijeme je došlo. Plodovi su tu.

Neodgovornost, politička i osobna (kome se još danas vjeruje na riječ?), dovela je do razaranja najfinijeg tkiva društva, povjerenja jednih u druge, povjerenja u institucije. Idući u bolnicu, grč nas hvata ne samo od bolesti, već od čekanja koji ćemo datum dobiti za pregled; kad idemo po potvrdu, dozvolu, prva misao je kako zaobići svu proceduru; kada se netko zaposli, prva misao je „preko koje je to veze“; kada političar/ka, čak i u dobroj vjeri obeća nešto, nevjeruje mu/joj se! O odlasku na sud nije potrebno ni pričati.

Nepovjerenje se zavuklo duboko u nas. Nepovjerenje jednih u druge, nepovjerenje da institucije koje smo uspostavili mogu rješiti probleme, osigurati nam prava koje imamo.

Beznađe, apatija, nesolidarnost, društveni autizam, ekonomska bijeda još su neki od tih gorkih i otrovnih plodova. Toliko otrovnih da je demokracija, ona koja bi živi od tih društvenih plodova, na samrti. Jedva diše.

Pokušavalo se oživjeti demokraciju: i peticijama – nije išlo, i pozivima na zdravi razum – nije išlo; i osobnim svakodnevnim radom i naporima - ništa; i razgovorima i prijedlozma promjena – jok, ni pomaka; i prosvjedima – mali trzaji, ali i dalje ništa.

Demokracija leži tu među nama, teško diše, pomakne prst, ali izgleda kao da nema nade, da će se trebati odjenuti u crninu (sic!) i krenuti nekim drugim putem.

„Postoji li lijek?“, pitaju se mnogi.

Postoji ne samo lijek već i terapija (poznata je svima!) da društvo počne rađati zdrave plodove solidarnosti, odgovornosti, povjerenja i konačno oživi demokraciju:

Vizionarstvo. Mora se znati cilj kretanja. Gdje se kao nacija vidimo 2020. u gospodarstvu, turizmu, obrazovanju, znanosti itd.? Hoćemo li do 2020. imati dvostruko, trostruko više visokoobrazovanih osoba nego sada; hoćemo li omogućiti bolju sredinu za izvoznike, za proizvođače; hoćemo li izgraditi takav sustav obrazovanja da svakom djetetu omogućimo najkvalitetnije učitelje i nastavnike; hoćemo li izgraditi takav sustav znanosti da naši znanstvenici mogu ravnopravnije sudjelovati u međunarodnim aktivnostima; hoćemo li oblikovati sustav zdravstva da se smanji mogućnost korupcije i poboljša kvaliteta i ravnopravan pristup zdravstvenim uslugama.

Dosadašnje lutanje dovelo nas je ovdje gdje sada jesmo. Sve ovisi samo i jedino o nama, to je ono što si moramo prvo osvijestiti.

Vraćanje povjerenja. Kao društvo, toliko smo ranjeni korupcijom da ni poštivanje zakona ne daje povjerenje građanima da se odluke donose na nepristran i pravedan način. Potrebni su nam novi standardi ponašanja i donošenja odluka, standardi viši od sadašnjih zakona da bi se vratilo povjerenje u institucije, povjerenje u politiku. Bez dodatnih napora nema povjerenja; povjerenje se teško zadobiva, a posebno teško nakon godinâ izigravanja povjerenja građana.

Odgovornost. Osobna odgovornost, posebno odgovornost političara, znak je zrelosti društva. Stajati iza vlastite riječi, ispuniti obećano, jača društvene veze i povjerenje, smanjuje troškove društvene komunikacije, ali i troškove u gospodarstvu. Odgovornost prema javnom dobru i prema drugima dužnost je svakog građanina. Odgovornost prema povjerenoj službi posebna je dužnost političara čije ponašanje ima pedagoški utjecaj na građane i na buduće naraštaje. Ako se političari, na lokalnoj ili nacionalnoj razini, ponašaju neodgovorno zašto bi se onda obični građani ponašali drugačije. Političar/ka se uvijek mora pitati kakvu poruku šaljem građanima svojim ponašanjem.

Dosljednost. Dosljednost primjene zakona, zakonska sigurnost, uvjet su smanjivanja nesigurnosti u društvu. Kada znate što vas očekuje idući u poreznu upravu, na sud, u centar za socijalnu skrb, policiju, smanjuje se nesigurnost, a povećava povjerenje u institucije.

Građanska pismenost. Upoznati se sa svojim građanskim i ljudskim pravima, svojim građanskim obvezama, poštivati i uvažavati druge, znati kome se obratiti za ostvarivanje svojih prava ili za zaštitu svoju prava, sve se ovo može naučiti, a građanska pismenost mora postati dio funkcionalne pismenosti.

Građanska hrabrost i solidarnost. Ukazati na kršenje ne samo svojih već i tuđih prava, znati zaštiti svoja prava, zauzeti se za ostvarivanje određenog cilja na lokalnoj ili nacionalnoj razini, ne šutjeti na nepravdu, već se ustati i pozvati na odgovornost nadležne je vrlina u kojoj se moramo stalno vježbati, moramo stalno učiti kako bi osigurali pravednije društvo, a pojedince koji zloupotrebljavaju prava javno prokazati.

Iskrenost. Uzimati građane zdravo za gotovo, ponašati se prema građanima kao prema teretu dok obavljate javnu dužnost zahtijeva revoluciju u načinu razmišljanja. Od političara, dužnosnika na svim razinama, do svih koji rade u državnoj službi, svi moraju znati da su to zbog građana, a ne obrnuto. Bez iskrenosti i poniznosti u obavljanju službe nema povratka povjerenja.

Ovo su lijekovi. Mnogi su ih spominjali, o većini njih smo već čuli. I ne, nema shortcuta, nema prečaca. Prema jasno definiranom cilju može se ići samo i jedino strpljivim radom ispunjavajući cilj po cilj.

Svatko tko obećava nešto drugo, laže i kopa grob demokraciji.

… be the change you want to see in the world …

• Vraćanje digniteta politici! Vraćanje odgovornosti u politiku! Ostavka je normalna stvar u politici!!!
• U vladu i sabor ne smije ući nitko protiv koga se vodi bilo kakav kazneni postupak. Prilikom kandidature, kandidat mora dokazati da nije kažnjavan i da se protiv njega ne vodi 
• Ukidanje povlaštenih mirovina državnim dužnosnicima.
• Povjerenstvo o sukobu interesa treba dobiti jače ovlasti, a kao krajnja treba biti prijedlog o uklanjanju osobe s neke dužnosti (impeachment).
• Vezano za gore, izbornim zakonodavstvom i Poslovnikom Hrvatskog sabora uvesti institut uklanjanja s dužnosti. 
• Javno objavljivanje svih računa koji su nastali radom državnih dužnosnika, posebno računa koji se knjiže kao troškovi reprezentacije.
• Ukidanje hitnog postupka donošenja zakona ili jasno definiranje u kojim to slučajevima pojedini zakon može ići po hitnoj proceduri. Hitna procedura treba postati iznimka, a ne pravilo.
• Uvesti i definirati jasne kriterije dodjeljivanja poslova, ugovaranja usluga i kupovanja roba te javno objavljivanje svih potpisanih ugovora
• Javno objavljivanje svih registara fizičkih i pravnih osoba koji na bilo koji način dobivaju potpore ili na drugi način koriste državna sredstva (državne potpore, koncesije i sl.).
• Javno objavljivanje svih izvješća onih koji koriste sredstva državnog proračuna.
• Reforma javne uprave metodom „šoka“ prof. Bićanića s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu (nauči raditi na računalu za 6 mjeseci ili otkaz).
• Vanjska evaluacije rada javnih službenika, uvođenje, striktno poštivanje i nadgledanje rada i ispunjavanja normi, drastične kazne za svakoga tko primi mito.
• Uvesti jasne kriterije za napredovanje javnih službenika.
• Uvesti rotaciju službenika po Hrvatskoj (4 godine u Varaždinu, pa 4 godine u Drnišu itd.).
• Ukinuti svu nepotrebnu papirologiju koristeći se IT rješenjima dajući prednost opensourcu.
• Zakonski urediti zaštitu “zviždača”.
• Samostalnost Porezne uprave.
• Ukidanje zabrane javnog okupljanja na Trgu svetoga Marka.

Ovo nije ni u kojem slučaju nije konačan popis, u komentarima možete dodati svoje prijedloge. :)

Dodatak:

• Ukinuti financiranje političkih stranaka iz državnog proračuna. (daqyri)